Kokoš kao kućni ljubimac
Nakon što su uzgojene hibridne kokoši, privredna je važnost čistokrvnih kokoši naglo smanjena i one su opstale uglavnom zahvaljujući hobi-uzgoju. Dakle, kao neka vrsta kućnih/dvorišnih ljubimaca.
Treba napomenuti da mnoge pasmine kokoši nisu ni imale privrednu funkciju.
Obzirom na sve to, mislim da ne bi bilo loše da se Šapice malo upoznaju s tom novom/starom ulogom kokoši kao kućnih/dvorišnih ljubimaca.
Kao pravi kućni ljubimac (onaj koji ide drži baš u kući) uzgaja se, koliko je meni poznato, samo jedna pasmina kokoši – japanski borac Ko Shamo, (možda i pasmina Serama).
_____________________________________
Kokoši su društvene životinje, a žive u jatima zatvorenim za strane jedinke njihove vrste.
Društvo kokoši strogo je hijerarhijski organizirano. Na čelu je pijetao, a svaka kokoš ima točno određeno mjesto u hijerarhijskoj ljestvici.
Zanimljivo da odsutnost neke kokoši dulje od 12 sati ima za posljedicu da se pri povratku mora ponovno utvrđivati hijerarhijski red u cijelom jatu. To znači i povećani nemir u jatu i porast sukoba. O tome treba voditi računa pri odvođenju kokoši npr. na izložbe, izdvajanju zbog liječenja i sl. Iz istog razloga u jato ne treba često unositi nove jedinke.
Ovakva društvena organizacija podrazumijeva da se u jednom jatu sve jedinke međusobno individualno poznaju, a to ujedno znači i da je broj članova u jatu ograničen.
Kod kokoši se taj broj kreće od 10 do 15 (o tome se sreću različiti podaci). Ipak, radi sigurnosti, taj broj uključujući i pijetla, ne bi trebao prijeći 10. Neke pasmine, npr. Serama, mogu se držati samo u parovima ili samo dvije kokoši s jednim pijetlom. Razlog je velika netrpeljivost među ženkama.
Kokoši nikada ne bi trebalo držati pojedinačno, njima je društvo njihovih istovrsnika prijeko potrebno. Posebno je opasno pijetlove držati izolirano, oni u tom slučaju mogu postati izvanredno agresivni.
(Kako pijetao može izmlatiti čovjeka imao sam nekoliko puta priliku vidjeti, a jednom sam i sam nastradao…….Ha, bilo mi je neke četiri godine i činilo mi se zabavnim povremeno baciti malo zemlje na bakine kokoši, nakon čega bi se one usplahireno uskokodakale, a pijetao prijeteći zalijetao prema meni…….onda je sve to pijetlu dodijalo i tako me izmlatio da to pamtim do današnjeg dana!)
Ratoborni i samouvjereni pijetlovi često znaju napadati strane osobe koje se približe njihovom jatu.
No, da nastavimo…..
Promatranjem jata kokoši u poludivljem stanju (kokoši su, uz ovce, jedine domaće životinje koje ne mogu potpuno podivljati), kao i bankiva kokoši (jedan od rodonačelnika dom. kokoši) došlo se do zanimljivih otkrića o društvenom životu kokoši.
Recimo, razjašnjeno je zašto kokoš kokodače nakon što je snijela jaje. Prije je taj kokošji «običaj» bio prilično zagonetan – kokoš takvim kokodakanjem samo skreće pažnju grabežljivaca na sebe.
Ustanovljeno je da takvo kokodakanje znači poziv pijetlu da dođe do kokoši i otprati je natrag do jata.
Zapaženo je i da kokoš koja odlazi u gnijezdo snijeti jaje često do tamo otprati pijetao ili neka druga kokoš.
Kokoš koja se kreće sama izvan jata izloženija je napadu grabežljivaca, pa takva pratnja znači povećanu sigurnost.
________________________________
Namjeravamo li držati kokoši kao kućne/dvorišne ljubimce, moramo voditi računa o tome da su kod njih neka nagonska ponašanja izvanredno jaka i da im ni u kojem slučaju ne smijemo uskratiti mogućnost izvođenja tih nagonskih ponašanja.
Neka od njih o kojima moramo posebno voditi računa su:
1. Kokoši imaju jak nagon nesenja jaja na skrovitim mjestima.
Ukoliko im je uskraćena mogućnost da snesu jaje na takvom mjestu, pokazuju znakove velike uznemirenosti, upravo panično kokodaču, divlje trčkaraju u potrazi za gnijezdom, a ako su zatvorene pokušavaju se probiti van žestoko nasrčući na ogradu. (Etolog K. Lorenz smatrao je uskraćivanje gnijezda kokoši, što je slučaj kod kaveznog držanja kokoši, teškom okrutnošću.)
Zato je važno pripremiti odgovarajuće gnijezdo u obliku kutije čija je prednja strana zamračena npr. ovješenim komadom platna, platnenim resama i slično.
Također, kokoši preferiraju meku podlogu na kojoj će snijeti jaje, pa je dno gnijezda potrebno nasipati piljevinom, drvenom strugotinom, sjeckanom slamom ili sličnim materijalima.
Gnijezdo bi trebalo biti primjerene veličine. Kokoši teškoj 2-3 kg odgovaralo bi gnijezdo veličine otprilike: širina=35-40cm, dubina=40cm, visina=30cm.
Ukoliko se radi o pasmini veće nesivosti, na svakih bi 4-5 kokoši trebalo osigurati jedno gnijezdo.
2. Kokoši imaju nagon za spavanjem na povišenim mjestima.
Razlog je sigurnost od grabežljivaca. Kokoš kojoj to nije omogućeno osjeća se nesigurno i nemirna je.
Potrebno je osigurati od poda odignute letvice u visini od barem 60-70cm.
Za kokoš tešku 2-3 kg letvica bi trebala biti širine cca 5-6cm i visine 5-6cm. Rubovi letvica moraju biti dobro zaobljene.
Ukoliko su letvice poredane u više usporednih redova, razmak između njih bi trebao biti barem 40-45cm (za dugorepe pasmine više, a za sitne manje).
Između letvica je poželjno s donje strane letvica pribiti žičanu mrežu, kako bi se kokoši lakše kretale od letvice do letvice. Okca mreže trebala bi biti takva da omogućuju propadanje izmeta, ali ne i nogu kokoši.. Za kokoši od 2-3 kg odgovarala bi okca od cca 4cm.
Kokoš će uvijek nastojati spavati na najvišem mjestu u kokošinjcu. Ukoliko su letvice postavljene na različitim visinama, dolazi do prepirki oko smještaja na one najviše, a također i do sabijanja kokoši na najvišim letvicama, zato je bolje da su sve letvice postavljene na istoj visini.
3. Čeprkanje u potrazi za hranom također je jako nagonsko ponašanje kome kokoš u vrijeme dok je aktivna posvećuje oko trećinu vremena.
U manjim volijerama kokošima se u tu svrhu mogu postaviti sandučići napunjeni zemljom, pijeskom ili drvenom strugotinom.
4. Kupanje u prašini sa svrhom zaprašivanja perja i tijela također spada u nagonske potrebe kokoši.
Svrha takvog zaprašivanja je čišćenje perja i kože, a izgleda i uništenje parazita. Sitni prah može začepiti traheje parazita.
U volijerama bi kokošima trebalo postaviti sandučić sa suhim zemljanim prahom.
5. Kljucanje u svrhu potrage za hranom i samog hranjenja.
Kokošima mora biti omogućeno da dovoljno puta u danu «kljucnu» u potrazi za hranom.
Kokoši kljucanju posvećuju oko 2/3 vremena dok su aktivne.
Kod kokoši kojima to nije omogućeno, primjerice držanim u kavezima sa žičanim podom, posljedice mogu biti strašne – može se javiti čak i kanibalizam! (Takvim kokošima se hrana daje u obliku brašna, jer je potrebno više kljucaja za konzumaciju brašnate hrane nego za konzumaciju zrnja.)
Kod kokoši držanih slobodno u dvorištu ili ovećem ispustu sa zemljanom podlogom i dijelom zatravljenih ne javljaju se takvi problemi.
No, ako je volijera mala, dobro je kokošima jednom dnevno širom rasuti manju količinu sitnog zrnja, primjerice prosa (težina 1000 zrna je 4-7 grama), repice (težina 1000 zrna je 4-5 g), lana (težina 1000 zrna je 3-15 g) ili nekog drugog sitnog zrnja.
To baš nije preporučljivo s higijenskog stajališta, ali kokoši će se na dulje vrijeme zabaviti traženjem takve hrane.
Zelena hrana (salata, trava, djetelina, vrtni otpaci i sl.) može se davati u mrežama sitnih okaca. Mreža se objesi u volijeri i kokoši pomalo čupkaju takvu hranu.
6. Sunčanje.
Kokoši imaju povremeno potrebu za sunčanjem, pa bi dio dijela volijere trebao biti izložen izravnim sunčevim zrakama.
To bi dakle bile neke osnovne stvari o kojima treba voditi računa kod držanja kokoši.
______________________________________
Sada bih mogao ovdje spomenuti meni poznata dva slučaja držanja kokoši kao kućnih/dvorišnih ljubimaca.
U prvom slučaju radilo se o kokoši kućnom ljubimcu u pravom smislu te riječi, a u drugom o kokošima dvorišnim ljubimcima.
U ovom prvom slučaju radilo se o jednoj križanoj engleskoj bantamici. Tu je kokoš njezina vlasnica poprilično razmazila i bila je dosta zahtjevan kućni ljubimac.
Svakodnevno je puštana u šetnju u trajanju od par sati i za to je vrijeme tražila da se njena vlasnica bavi njome. Recimo, obvezno je po pola sata željela sjediti u blizini vlasnice, najradije na njezinoj ruci.
Kako su kokoši agresivne životinje i tu agresivnost moraju negdje «ispucati», njezina joj je vlasnica svakodnevno u trajanju od desetak minuta morala priređivati «ratne igre». Pomicala bi nogu (osiguranu debelom papučom) amo-tamo ispred kokoši, a ova bi prijetila i jurišala na papuču udarajući je kljunom i nogama.
Inače je ta kokoš bila miroljubiva, pa čak i umiljata. Jedino što je bila prilično mušičava i u trenu bi znala promijeniti raspoloženje, naročito se brzo naljutila, a onda bi počela prijetiti, a nije se baš ustezala ni kljucnuti.
Bila je tako razmažena da nije sama htjela jesti zelenu hranu, npr. salatu. Ako bi vlasnica samo položila list salate pred nju, samo bi ljutito po tom listu čeprkala nogama i bacala ga uokolo. Vlasnica je trebala taj list uzeti u ruku, ispresavijati ga, i onda držati kokoši pred kljunom sve dok ga ova ne bi pojela.
Ta je kokoš znala i «žicati», a ako joj ne bi smjesta bio dobačen zalogaj, počela bi se derati u znak protesta.
Bila je prilično neposlušna, recimo na poziv bi dolazila samo kad bi to ona sama htjela, u suprotnom bi samo šetkala uokolo i pravila se da ne čuje dozivanje. Inače, kokoš se zvala Samantha, po liku iz neke sapunice…..
Kada bi je vlasnica odvela u šetnju nekuda u prirodu, tada bi se kokoš okanila drskosti i neposlušnosti, i pristojno bi se držala u njezinoj blizini, odazivala na svaki poziv…….u tim je prilikama bila vrlo oprezna!
Ukratko, mogli bi zaključiti da je znatno jednostavnije držati dvije kokoši ili pijetla i kokoš, tako da mogu jedno drugom praviti društvo. No, pijetlovi počinju kukurikati već u cik zore pa baš ne bi bili pogodni za ljude koji nisu ranoranioci. Naročito su raspjevani pijetlovi pasmina pjevača, a njihovi glasovi su osim toga posebno jaki, pa treba računati i s tim……
Spomenuo sam da ta kokoš nije bila baš previše poslušna, no to nije nešto što bi Šapice trebalo kod te vrste iznenaditi, zbuniti ili čak odbiti od te vrste kućnih ljubimaca. Naime, od te vrste domaćih životinja poslušnost nije bila tražena i u uzgoju favorizirana osobina, pa se nije ni mogla razviti, za razliku od nekih vrsta domaćih ptica, primjerice nekih pasmina golubova – duneka, listonoša i letača. Po poslušnosti i lakoj odgojivosti naročito se ističu duneki, pasmina golubova koja se na dani znak obrušava velikom brzinom prema zemlji. Od tih se golubova očekuje da se smjesta odazovu kada ih vlasnik poimence prozove, zatim da na zapovijed iz golubinjaka polete na krov, da na zapovijed polete s krova, da se na dani znak počnu obrušavati, a nakon svega da disciplinirano uđu u golubinjak. Uzgred, neposlušnom duneku «crno se piše», golubari koji uzgajaju ovu pasminu imaju mnogo više kriterije po pitanju poslušnosti nego primjerice vlasnici pasa.
Pa……mogli bi zaključiti da kokoši baš nisu idealan izbor za ljude koji od svojih ljubimaca očekuju neku veću poslušnost, laku odgojivost i odsustvo samovolje i tvrdoglavosti.
Ipak, i kod kokoši se mogu na tom planu postići neki rezultati, pri čemu se uglavnom se treba osloniti na «pozitivnu motivaciju». Odličan «motivator» su razne poslastice tipa crva, gujavica i slično.
Zapravo postoje neke pasmine kokoši koje su lakše odgojive i poslušnije.
Radi se o pasminama pjevača i nekim pasminama boraca.
Pjevači na takmičenjima moraju biti mirni i trebaju se dati na dani znak potaknuti na pjevanje.
Neke pasmine boraca njihovi vlasnici dugo vremena treniraju za borbe. Recimo, na zapovijed polijeću s njegove ruke na neko povišeno za to određeno mjesto. Vježbaju ih da visoko skaču i slično. Takvi pijetlovi trebaju biti vrlo pitomi i lako prihvaćati obuku.
Dakle ako netko preferira lakše odgojive kokoši, znat će na koje pasmine treba obratiti pažnju.
No, sad kad sam već spomenuo borbe pijetlova, onda bi još napisao par riječi o toj temi.
Postoje tri tipa tih borbi:
1. Pijetlovima se na jednu nogu, na mjesto gdje se nalazi ostruga, pričvrsti metalno sječivo.
Borba je kratka i završava smrću jednog od boraca. Često i pobjednik nakon borbe podlegne ranama.
Radi se o uistinu odvratnom «sportu».
Pasmine za ovaj tip borbi su lagane i vrlo pokretne. U takvoj borbi prednost ima borac koji u skoku nadvisi svog protivnika i odozgo mu zada udarac sječivom.
Taj način borbe pijetlova razvio se u Europi (V. Britanija, Francuska, Španjolska) i odatle se s Europljanima proširio u obje Amerike i Aziju. Osim u Europi ovaj tip borbi tradicijski je postojao, barem koliko ja znam, samo na Baliju.
U Japanu je tradicijski postojao samo tip borbi opisan pod 2., ali su pod europskim utjecajem čak uzgojene dvije pasmine za europski način borbe.
Tajland je danas poznat po borbama pijetlova ovog tipa, ali i u tu zemlju je unesen iz Europe i Amerike. Nekada su se borbe pijetlova u Tajlandu odvijale na način opisan pod 2. Tajland je danas čak veliki uvoznik pijetlova za borbe uzgojenih u SAD-u, gdje se ovi masovno uzgajaju.
2. U ovom tipu borbi pijetlovima se na nogu ne stavlja metalno sječivo, nego se bore svojim prirodnim ostrugama.
Taj način najrasprostranjeniji je u Aziji. Već prema zemlji postoje različita pravila prema kojima se borba odvija, recimo borbe se mogu odvijati u više «rundi» s odmorima različitog trajanja i slično.
Borba se vodi sve dok jedan od pijetlova ne počne bježati ili bude onesposobljen za daljnju borbu.
Pijetlovi pasmina za ovaj način borbe vrlo su snažne, visoke i žilave životinje. Teži su od pijetlova iz 1. i po izgledu se jako razlikuju od njih.
3. Pijetlovima se prikrate ostruge i još dodatno omotaju platnenim povezima, kako se njima ne bi mogli ozlijediti. Borba se vodi kljucanjem, udaranjem nogu, sudaranjem i slično.,a traje sve do bijega ili iscrpljenosti jednog od pijetlova.
Pijetlovi ovih pasmina su snažne, teške i izvanredno ustrajne i žilave životinje.
Ove pasmine su najteže među pasminama boraca.
Ovaj način borbe najrasprostranjeniji je u Indiji.
Ovo je na neki način uvod u opis onog slučaja kokoši-dvorišnih ljubimaca kojeg sam spomenuo na početku.
Bilo je to jednom davno…….moja baka je na poklon dobila dva ženska pileta križanca s indijskim borcem…….
To su trebali postati njezini dvorišni ljubimci!
I stvarno su postali! Ali kakvi!
Ta dva pileta izrasla su u prava čudovišta - dugih snažnih nogu, dugih vratova, širokih leđa, strahovito jakih kljunova, male krijeste, glave poput kakvih zmajeva, žutih očiju prodornog i opakog pogleda, teške preko 4 kilograma……..U ovom slučaju izgled nije varao!
Te su kokoši bile vrlo ratoborne, a i progonile su i proždirale manje životinje.
Hm……opisat ću jedan takav slučaj koji mi se urezao u pamćenje. Upozoravam tankoćutnije Šapice da preskoče ovaj dio.
Jednom je neki štakor utrčao u bakin vrt, kokoši su ga ugledale i smjesta se dale u divlji lov. Stigle su ga i ubile s nekoliko udaraca kljunom. Uslijedio je poprilično jeziv prizor komadanja i proždiranja…….zgrabile bi kljunom mrtvog štakora i njime udarale o tlo, otkidajući komade mesa. Pri tome su se još i međusobno svađale, kljucale i naguravale. Ponašale su se kao da su pobjesnile. Nakon nekoliko minuta od štakora nije preostalo ništa.
Ne treba ni reći da su se bakin pas i mačka bojali tih kokoši.
Baka je psa i mačku morala hraniti tako da to kokoši ne primijete, u suprotnom bi ove dojurile, protjerale ih i proždrle njihovo jelo. Čak su psu otimale i kosti i onda ih iskljucavale.
Te su kokoši, vjerovali ili ne, naviše voljele jesti meso! Doduše, možda je tome pridonijelo to što ih je baka hranila gotovo isključivo žitaricama i povrćem iz svog vrta, a od hranjiva animalnog porijekla davala im je jedino mlijeko i ponekad svježi kravlji sir.
Te su kokoši doživjele preko 10 godina i nikada nisu pobolijevale. Takva vitalnost karakteristična je za pasmine boraca.
Mala digresija……..postoji i jedna pasmina golubova koji progone i love miševe! Uz to, poznati su i po tome što kljuju i napadaju revere na hlačama ljudi koji im ulaze u golubinjak. Osim ovoga, vrlo su pitoma pasmina. Radi s o indijskim mookee letačima.
Da nastavim……uz ove dvije kokoši baka je imala Jureka i Katicu. Taj par se držao strogo odvojeno, pa čak nije ni spavao u kokošinjcu s one dvije kokoši. Radije su noćili na jednoj voćki.
No, stvari su se promijenile kada je Katica uginula. Jurek se nakon nekog vremena pridružio onim dvjema kokošima.
Nevjerojatno je kako je taj Jurek, težak niti jedan kilogram, uspio uspostaviti «vodstvo» nad tim velikim i ratobornim kokošima! Pred Jurekom su te kokoši bile tihe i mirne kao bubice.
Taj Jurek je i inače bio pametan ptić……..primjerice, kad je jednom u bakin vrt preskočivši ogradu ušao susjedov veliki pijetao, nastala je za Jureka nepodnošljiva situacija – susjedov pijetao se počeo vrtjeti oko njegovih kokoši, a on je shvatio da bi u tučnjavi izvukao kraći kraj pa to nije niti pokušao. I što je učinio? Otišao je do vrata na ogradi vrta i odande počeo dozivati svoje kokoši. One su smjesta došle i onda ih je on odveo u kokošinjac!
___________________________________
Nakon ovih opisa Šapice su se zasigurno zainteresirale za kokoši u ulozi kućnih ljubimaca, pa bi vjerojatno htjele saznati nešto o pasminama kokoši, kako bi lakše izabrale svog novog kućnog ljubimca!
Izbor je stvarno velik! Postoji više stotina pasmina kokoši.
Po veličini su kokoši vrlo različite, ima ih teških svega 0,4 kg, a i onih od 6 i više kilograma.
Pijetlovi nekih azijskih pasmina boraca dosežu visinu od 1 metar do glave!
Postoje različite podjele pasmina, a ja ću ovdje sasvim nesustavno nabrojati neke skupine pasmina:
- nesilice
- teške pasmine (nekada tovne, a danas redom ukrasne)
- kombinirane
- borci
- pjevači
- dugorepe
- pasmine koje nesu jaja neobične boje ljuske; araukana-zelena ili plava ljuska, marans-smeđa do tamna čokoladnosmeđa ljuska)
- kukmaste
- bradate
- svilopere (pera nalik na dlaku)
- kovrčavog perja
- postoji čak i pasmina kojoj u njezinoj domovini, Javi, pripisuju mistične moći; zove se Ayam Cemani, a potpuno je crna – perje, koža, noge, pa čak i mišići, kosti i unutarnji organi
- ne treba zaboraviti naše autohtone pasmine: posavku, hrvaticu i «Jureka i Katicu»; možda bi upravo te pasmine trebale biti prvi izbor, one su ipak najbolje prilagođene našim prilikama
_____________________________________
Na ovim linkovima mogu se vidjeti neki od tipičnih predstavnika pojedinih pasminskih skupina:
Ko Shamo, pasmina koju u Japanu često uzgajaju u kući)
Sumatra
AUTOHTONE HRVATSKE PASMINE:
Hrvatica
Posavska kukmasta kokoš
.
Nema komentara:
Objavi komentar